NEKI od najljepših odjevnih predmeta na svijetu, kao što su japanski kimono, indijski sari i korejski hanbok, imaju jedno zajedničko obilježje. Obično su napravljeni od svile, prekrasne sjajne tkanine koju mnogi smatraju najljepšom na svijetu. Ljepota svile osvojila je mnoge ljude diljem svijeta, od nekadašnjih kraljeva i kraljica do običnih ljudi današnjeg vremena. No nije uvijek bilo lako nabaviti tu tkaninu.

U drevnoj prošlosti svilu su proizvodili samo Kinezi. Nijedan drugi narod nije ju znao proizvesti, a svaki Kinez koji bi strancu odao tajnu o preradi vlakana dudovog svilca mogao je biti pogubljen kao izdajnik. Budući da su Kinezi imali monopol na proizvodnju svile, sasvim je razumljivo da je ona bila vrlo skupa. Naprimjer, u Rimskom Carstvu svila se smatrala vrijednom poput zlata.

S vremenom je Perzija postala jedini posrednik u trgovini svilom koja je stizala iz Kine. No svila je i dalje bila vrlo skupa, a nastojanja da se ona nabavi nekim drugim putem, a ne preko perzijskih trgovaca, bila su uzaludna. Stoga je bizantski car Justinijan došao na drugu ideju. Oko 550. n. e. poslao je dva monaha na tajni zadatak u Kinu. Monasi su se vratili nakon dvije godine. U šupljim bambusovim štapovima sakrili su željno očekivana i dragocjena jajašca dudovog svilca. Tajna proizvodnje svile bila je otkrivena! Svila se počela proizvoditi i u drugim zemljama svijeta.

Svileno vlakno proizvode gusjenice dudovog svilca. Porodica leptira svilaca, ili prelaca, obuhvaća više od stotinu vrsta, no onaj koji proizvodi svilu vrhunske kvalitete naziva se Bombyx mori. Budući da je za proizvodnju svilene tkanine potrebno mnogo dudovih svilaca, ljudi su se s vremenom počeli baviti uzgojem njihovih gusjenica. Obitelj Shoichija Kawaharade, koja živi u japanskoj prefekturi Gummi, jedna je od oko 2 000 japanskih obitelji koje se još uvijek bave tim napornim poslom. Shoichi živi u kući na kat koja je kao stvorena za uzgoj dudovih svilaca. Kuća se nalazi na obronku jednog brda u čijem podnožju rastu bijeli dudovi (1).

 Ženka dudovog svilca može izleći i do 500 jajašca, a svako od njih veliko je kao glavica pribadače (2). Nakon dvadesetak dana iz njih se izlegu gusjenice. Male gusjenice imaju nevjerojatan apetit. Hrane se danju i noću, i to samo dudovim lišćem (3, 4). Za samo 18 dana gusjenice će toliko narasti da će biti 70 puta veće nego kad su se izlegle, a usput će se i četiri puta presvući.

Gosp. Kawaharada uzgaja 120 000 dudovih svilaca. Dok ih slušate kako jedu lišće, čini vam se da čujete šum kiše koja pljušti po krošnjama drveća. Kad se gusjenica potpuno razvije, bit će 10 000 puta teža nego što je bila kad se izlegla! Tada je spremna za predenje čahure.

Nakon što gusjenica prestane rasti, njeno tijelo postane prozirno, a to je znak da je došlo vrijeme da počne presti čahuru. Kad se gusjenice počnu meškoljiti i tražiti gdje bi se mogle začahuriti, vrijeme je da ih se stavi u rešetkastu kutiju s mnogo malih pregrada. Tada počnu oko sebe zapredati čahuru od finih bijelih niti (5).

U tom razdoblju gosp. Kawaharada ima pune ruke posla jer svih 120 000 gusjenica počne presti čahure otprilike u isto vrijeme. U jednoj dobro prozračenoj prostoriji u potkrovlju kuće obješeno je mnoštvo kutija poslaganih u redove (6).

Za to vrijeme u tijelu dudovog svilca događa se nešto vrlo zanimljivo. Probavljeno dudovo lišće pretvara se u fibroin, vrstu bjelančevina koje nastaju u dvjema velikim žlijezdama što se protežu duž čitavog tijela gusjenice. Dok fibroin prolazi kroz te žlijezde, obavija se ljepljivom tvari koja nalikuje na gumu, a naziva se sericin. Dva fibroinska vlakna spajaju se  sericinom prije nego što izađu kroz otvor koji se nalazi ispod usta gusjenice. Ta se ljepljiva smjesa na zraku odmah stvrdne i tako nastane svilena nit.

Kad dudov svilac počne izlučivati svilu, neće stati sve dok ne potroši svu ljepljivu tvar koju ima u sebi. Za jednu minutu isprede nit dugačku 30 do 40 centimetara. Dok tako marljivo prede, neprestano čini jednolične kružne pokrete glavom. U jednom članku pisalo je da gusjenica napravi 150 000 takvih pokreta dok ne isprede čahuru. Za dva dana i dvije noći gusjenica dudovog svilca isprede nit koja može biti dugačka i do 1 500 metara!

Za samo tjedan dana gosp. Kawaharada pokupit će svih 120 000 čahura, koje će zatim poslati na daljnju obradu. Za jedan kimono potrebno je oko 9 000 čahura, za svilenu kravatu oko 140, a za svileni šal malo više od 100 čahura.

Svilenu nit treba najprije raspresti, odnosno odmotati s čahure i namotati na vitlo. Tko je prvi došao na ideju da rasprede čahuru dudovog svilca? Postoje mnoge priče o tome. Prema jednoj od njih, kineska carica Si-Ling-Chi jednom je prilikom pila čaj te je primijetila da joj je u šalicu upala čahura koja je pala s dudove krošnje. Kad je pokušala izvaditi čahuru, vidjela je da se s nje počela odmotavati neka tanka nit. Tako je nastao postupak raspredanja čahure, koji se danas obavlja pomoću strojeva.

Da bi se čahure mogle iskoristiti za daljnju preradu, gusjenice koje se u njima nalaze moraju se usmrtiti prije nego što se pretvore u leptire. Taj se nemili posao obavlja tako što se čahure izlažu visokoj temperaturi. Oštećene se čahure uklone, a one koje ostanu spremne su za preradu. Čahure se najprije namaču u vrućoj vodi ili se izlože djelovanju vodene pare kako bi im se vlakna omekšala. Zatim se pomoću naprave s rotirajućim četkicama uhvati početak vlakna (7). U konac se mogu upresti vlakna s dvije ili više čahura, ovisno o tome koliko treba biti debeo. Konac se suši dok se namata na vitlo. Sirova svila potom se namata na veće vitlo kako bi se dobilo klupko željene dužine i težine (8, 9).

Možda ste nekad imali prilike držati u ruci svilu koja je tako glatka i mekana da ste gotovo poželjeli pogladiti njome lice. O čemu ovise specifična svojstva raznih vrsta svile? Kao prvo, ovise o degumiranju, postupku kojim se uklanja gumeni sloj sericina koji obavija fibroinske niti. Svila koja nije degumirana hrapava je i teško se boji. Naprimjer, šifon je pomalo hrapav jer na svilenim nitima još uvijek ima malo sericina.

Kao drugo, svojstva svile ovise o tome koliko je jako konac usukan. Japanska svila habutai vrlo je mekana i glatka jer je satkana od konca koji je vrlo slabo usukan. S druge strane, krep je hrapav i valovit jer je satkan od jako usukanog konca.

Bojenje je također vrlo važno. Svila se lako boji. Boje lako i duboko prodiru u fibroinske niti i zato su izuzetno postojane. Osim toga, prirodna svila, za razliku od umjetnih vlakana, ima i pozitivne i negativne ione, što znači da se tkanina može dobro obojiti praktički bilo kojom vrstom boje. Svilu se može bojiti prije tkanja (10) ili kasnije kao gotovu tkaninu. Kod oslikavanja kimona metodom yuzen svila se boji nakon tkanja, a potom se rukom slikaju prekrasni motivi.

Premda su Kina i Indija najveći proizvođači svile, u svijetu mode najljepše kreacije od svile djelo su francuskih i talijanskih modnih kreatora. U današnje vrijeme tekstilna industrija nudi i jeftina sintetička vlakna, kao što su rajon i najlon. No svila je ipak tkanina kojoj nema ravne. “Unatoč svem napretku znanosti i tehnologije, prava svila ne može se proizvesti umjetnim putem”, kaže kustos Muzeja svile u Yokohami. “Znamo sve što nam treba, od molekularne formule do strukture, no ipak ne znamo kako proizvesti svileno vlakno. To je tajna koju naprosto ne možemo odgonetnuti!”