DOBROTOM možemo ostaviti snažan dojam na svoje bližnje. Dobrota jednog ostarjelog misionara promijenila je život jednom mladiću iz Japana. Iako je slabo govorio japanski, taj je misionar svaki tjedan razgovarao s mladićem o biblijskoj poruci. Mladić je imao bezbroj pitanja, a misionar je ljubazno i strpljivo odgovarao na svako od njih.

Na mladića nisu toliko utjecale riječi koliko način na koji se misionar ophodio s njim i dobrota koja je zračila iz njegovih postupaka. “Ako Biblija može pomoći ljudima da budu tako dobri i da pokazuju ljubav bližnjima, onda bih je svakako trebao istražiti”, pomislio je on. To ga je ponukalo da počne proučavati Bibliju, što je u njegovoj kulturi posve strano. Dobrota očito može doprijeti do našeg srca i utjecati na nas snažnije od riječi.

Sasvim je normalno pokazivati dobrotu onima koji su nam prirasli srcu, naročito članovima svoje obitelji. No vrijedno je zapaziti da je dobrota jedna od odlika koje krase samog Stvoritelja. Isus je rekao da je njegov nebeski Otac dobar prema onima koji ga ljube, ali i da je “dobrostiv prema nezahvalnima”. Svoje je sljedbenike potaknuo da postupaju po uzoru na Boga i trude se činiti dobro svim ljudima. Koliko je taj cilj plemenit jasno se vidi iz Isusovih riječi: “Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Luka 6:35; Matej 5:48; 2. Mojsijeva 34:6).

Budući da smo stvoreni na Božju sliku, možemo pokazivati dobrotu u ophođenju s drugima (1. Mojsijeva 1:27). Ako se ugledamo na Boga, bit ćemo dobrostivi ne samo prema članovima svoje obitelji već i prema drugim ljudima. U Bibliji se dobrota i dobrostivost nazivaju plodovima Božjeg svetog duha, iz čega je vidljivo da su te osobine ugodne Bogu (Galaćanima 5:22). Njih možemo razvijati i pokazivati u većoj mjeri ako upoznamo Boga i izgradimo prisan odnos s njim.

U ljudskoj je prirodi pokazivati dobrotu. Bog izuzetno cijeni tu osobinu i stoga nije nikakvo čudo što nam u svojoj Riječi kaže: “Budite dobrostivi jedni prema drugima” (Efežanima 4:32). Kako u svakodnevnom životu možemo postupati po tom načelu? Biblija daje jednostavan savjet: “Ne zaboravljajte gostoljubivost.” Izvorna grčka riječ prevedena s “gostoljubivost” prenosi misao o pokazivanju ljubavi ili susretljivosti prema strancima, što dodatno ističe koliko je važno biti dobrostiv prema svima (Hebrejima 13:2; 1. Timoteju 3:2, bilješka).

Činjenica je da živimo u svijetu u kojem su osobine poput dobrote i zahvalnosti postale prava rijetkost. Je li stoga moguće biti dobrostiv prema drugima, pa i prema nepoznatim ljudima? Što nam može pomoći da tako postupamo? Zašto bi nam trebalo biti stalo do toga da pokazujemo dobrotu svojim bližnjima?

Nakon što je potaknuo kršćane da se trude biti gostoljubivi prema svima, apostol Pavao spomenuo je da su neki Božji sluge “i ne znajući” ugostili anđele. Imati takve goste sigurno je bila velika čast. No ti su Božji sluge iskazali gostoljubivost “i ne znajući” da je riječ o anđelima. Iz Pavlovih riječi izvlačimo važnu pouku: Ako se trudimo pokazivati gostoljubivost svojim bližnjima, pa čak i onima koje ne poznajemo dobro, možda ćemo biti nagrađeni na neki neočekivan način.

Tko su bili Božji sluge za koje je Pavao rekao da su “i ne znajući” ugostili anđele? To su, po svoj prilici, bili Abraham i Lot. Njih su dvojicu posjetili  anđeli i prenijeli im važne Božje poruke, o čemu možemo čitati u 18. i 19. poglavlju 1. Mojsijeve. Abrahamu su kazali da će Bog ispuniti svoje obećanje i podariti mu sina, a Lota upozorili da što prije pobjegne iz Sodome jer Bog namjerava uništiti njegov grad i susjednu Gomoru (1. Mojsijeva 18:1-10; 19:1-3, 15-17).

Iz biblijskog je izvještaja razvidno da ni Abraham ni Lot nisu znali koga su ugostili. Za njih su to bili tek stranci koji su prolazili njihovim krajem. Pružanje gostoprimstva putnicima bilo je običaj i dužnost u biblijsko doba. Ljudi su u goste rado primali prijatelje, članove obitelji i strance. Zakon koji je Bog preko Mojsija kasnije dao Izraelcima nalagao je da se pokazuje dobrota došljacima (5. Mojsijeva 10:17-19). Ipak, Abraham i Lot nisu ugostili strance iz puke dužnosti niti samo zato što su to nalagali uvriježeni običaji onog vremena. Njih su dvojica učinila puno više od onoga što je bilo uobičajeno. Na izvanredan su način pokazala dobrotu strancima i Jehova ih je zato bogato nagradio.

Abrahama je nagradio tako što mu je u poodmakloj dobi podario sina i obećao da će se preko njegovog potomstva blagosloviti svi narodi. Abraham i njegov sin Izak odigrali su važnu ulogu u ispunjenju Božjeg nauma sa Zemljom i ljudima. Na koji način? Njihova rodoslovna linija vodila je do obećanog Mesije, Isusa. Osim toga Abrahamova spremnost da iz poslušnosti Bogu žrtvuje svog sina predočavala je žrtvu koju je sam Bog podnio kad je njegov Sin, Isus Krist, umro kako bi otkupio ljudski rod od grijeha i smrti. Bog nam je time pokazao veliku ljubav i nezasluženu dobrotu (1. Mojsijeva 22:1-18; Matej 1:1, 2; Ivan 3:16).

Izvještaj o Abrahamu i Lotu zorno prikazuje koliko Bog cijeni dobrotu. On od svojih vjernih slugu očekuje da pokazuju tu vrlinu. Dobrota, koja se između ostalog pokazuje gostoljubivošću, nije samo osobina koju je lijepo imati već i osobina koju svaki kršćanin mora izgraditi da bi bio Bogu po volji.

Biblija je prorekla da će “u posljednjim danima”, u kojima mi živimo, ljudi biti “nezahvalni, nevjerni, bezosjećajni prema drugima” (2. Timoteju 3:1-3). Ne treba ni reći da se s takvim ljudima susrećemo gotovo svaki dan. Ali to nije razlog da i mi budemo takvi. Biblija nam savjetuje: “Nikome ne vraćajte zlo za zlo! Činite ono što svi ljudi smatraju dobrim!” (Rimljanima 12:17).

Istina je da trebamo uložiti napor da bismo bili dobrostivi prema svim ljudima. No zašto je ipak dobro tako postupati? Biblija kaže: “Svatko tko ljubi (...) pozna Boga” (1. Ivanova 4:7; 1. Korinćanima 13:4). Drugim riječima, ako ljubimo svoje bližnje i dobrostivo se ophodimo s njima, pokazujemo da poznajemo Boga. Budemo li postupali po uzoru na njega i činili dobro drugima, bit ćemo sretniji. U Propovijedi na gori Isus je  kazao: “Činite dobro (...), pa će nagrada vaša biti velika i bit ćete sinovi Svevišnjega” (Luka 6:35).

U istinitost toga uvjerila se Aki, mlada žena iz Japana koja ima dva sina. Nakon što je nenadano izgubila majku, upala je u tešku depresiju. Ponekad se osjećala tako loše da je morala zatražiti liječničku pomoć. Otprilike u to vrijeme u njeno se susjedstvo doselila jedna žena s petero djece, kojoj je kratko prije toga poginuo muž. Aki je vidjela u kakvoj se situaciji nalaze i željela im je nekako pomoći. Sprijateljila se sa svojom novom susjedom i činila sve što je bilo u njenoj moći da pomogne njenoj obitelji — donosila je hranu i djeci davala odjeću koju su njeni sinovi prerasli. Dobra djela koja je činila pomogla su joj da ne misli stalno na smrt svoje majke i da bude sretnija. Na svojoj je koži osjetila da “više usrećuje davati nego primati” (Djela apostolska 20:35). Doista, pomaganje drugima ponekad je najbolji lijek za vlastite probleme. Ako se trudimo činiti dobro drugima, lakše ćemo nadvladati negativne osjećaje koji nas mogu obuzeti kad smo potišteni.

Dobrotu možemo pokazati i sitnicama koje od nas ne traže puno novca niti snage. Ponekad je dovoljno prijateljski se nasmiješiti, reći suosjećajnu riječ, pokloniti neku sitnicu ili učiniti lijepu gestu, primjerice propustiti nekoga ispred sebe kad čekamo u redu. Kad nismo sigurni što u nekoj situaciji reći ili učiniti, nećemo pogriješiti ako postupimo u duhu ljubavi i dobrote. Mladiću kojeg smo spomenuli u uvodu članka nije bilo važno što ostarjeli misionar nije dobro govorio njegov jezik. Njega je duboko dirnula dobrota koju mu je on pokazao. Nije nikakvo čudo što Bog od svojih slugu traži da ljube dobrotu (Mihej 6:8).

“Jedna lijepa riječ može ublažiti hladnoću zimskih mjeseci.” Kao što ta azijska izreka pokazuje, čak i sitnice koje činimo od srca mogu donijeti mnogo dobra. Dobrim djelima na koja nas potiču ispravni motivi, naročito ljubav prema Bogu, možemo usrećiti i sebe i druge. Dobrota koju pokazujemo nije uzaludna ni kad je drugi ne cijene. Ne smijemo smetnuti s uma da je ona izuzetno dragocjena u Božjim očima. Biblija nam jamči da Bog zapaža našu dobrostivost, čak kaže da takvim postupanjem potičemo Boga da nam uzvrati za dobro koje činimo (Mudre izreke 19:17). Zar nas to ne bi trebalo potaknuti da se trudimo činiti dobro drugima?