Kad se Isus u okolici Betanije susreo s Martom i Marijom, zajedno su pošli do Lazarove grobnice. To je zapravo bila pećina, na čijem je otvoru ležao kamen. “Odmaknite kamen!” zapovjedio je Isus. Marta se tome usprotivila jer nije razumjela što Isus namjerava učiniti. “Gospodine”, rekla je, “sada već sigurno zaudara, jer je četvrti dan otkako je umro.” Ali Isus ju je upitao: “Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti slavu Božju?” (Ivan 11:39, 40).

Tada su odmaknuli kamen. A Isus je podigao oči prema nebu i stao se moliti: “Oče, hvala ti što si me uslišio. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali rekao sam to zbog naroda koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao.” Isus se naglas molio Bogu kako bi ljudi  razumjeli da će pomoću njegove sile učiniti čudo. Zatim je na sav glas povikao: “Lazare, izađi!” I on je izašao. Ruke i noge bile su mu omotane zavojima, a lice pokriveno platnom. “Odmotajte ga i pustite neka ide!” rekao je Isus (Ivan 11:41-44).

Kad su vidjeli to čudo, mnogi Židovi koji su došli utješiti Mariju i Martu povjerovali su u Isusa. No drugi su otišli farizejima i ispričali im što je Isus učinio. Tada su farizeji i svećenički glavari odmah sazvali Sudbeno vijeće, židovski vrhovni sud. Član tog vijeća bio je i veliki svećenik Kajfa. Neki od okupljenih glavara negodovali su: “Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga čuda. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega i Rimljani će doći i uzeti nam i naš hram i naš narod” (Ivan 11:47, 48). Premda su čuli svjedočanstva očevidaca da Isus “čini mnoga čuda”, nisu se radovali djelima koja je Bog preko njega činio. Njima je najviše bilo stalo do vlastitog položaja i ugleda.

To što je Lazar ustao iz mrtvih bio je naročito težak udarac saducejima jer oni nisu vjerovali u uskrsnuće. Na koncu je Kajfa, koji je i sam bio saducej, rekao: “Ništa vi ne znate i ne shvaćate da je bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, nego da cijeli narod strada” (Ivan 11:49, 50; Djela apostolska 5:17; 23:8).

Kajfa te riječi “nije rekao sam od sebe”, nego ga je Bog potaknuo da ih kaže, budući da je on kao veliki svećenik izvršavao svetu službu. Kajfa je htio reći da Isusa treba pogubiti kako ne bi ugrožavao položaj i autoritet židovskih vjerskih vođa. Ali zapravo je nesvjesno prorokovao da će Isus svojom smrću platiti otkupninu, i to ne samo za Židove nego i za svu “Božju djecu koja su rasijana” (Ivan 11:51, 52).

Kajfa je uspio nagovoriti članove Sudbenog vijeća da skuju plan i pogube Isusa. Je li Isus možda od Nikodema, člana Sudbenog vijeća koji mu je bio naklonjen, saznao što namjeravaju? Bilo kako bilo, on je otišao iz jeruzalemskog područja kako ne bi bio ubijen prije vremena koje je Bog za to odredio.