Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Da li je to zaista drvo?

Da li je to zaista drvo?

Da li je to zaista drvo?

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AUSTRALIJE

ŠIROKO i okruglasto australijsko drvo boab, koje se ističe u pustinjskom krajoliku, može izgledati neobično, pa čak i ružno. Tokom sušnog perioda, kad na njihovim granama nema lišća, veliki boabi više liče na čudnovata stvorenja s pipcima koji se pružaju ka nebu nego na drveće. Prema jednoj aboridžinskoj legendi, ovo drvo je bilo prokleto i okrenuto naopačke!

Dok su mladi, boabi su relativno vitki i lepo izgledaju. Ali, kako stare, njihova siva stabla postaju sve šira, istrošena i puna brazgotina. „Izgledaju kao da pate od neke bolesti“, napisao je 1837. godine istraživač Džordž Grej. Zašto se boabi toliko razlikuju od većine drugog drveća i zašto ih u australijskoj divljini podjednako vole i cene i Aboridžini i doseljenici?

Kraće je bolje

U prirodnom okruženju, ovo drveće raste u Africi, na Madagaskaru i u severozapadnoj Australiji. Međutim, dok se u većini zemalja ono naziva baobab, Australijanci već dugo koriste ime boab. Starosedeoci su voleli da skraćuju imena — možda da ne bi progutali neku od muva kojih ima na svakom koraku, kažu neki ovdašnji humoristi. Tako su reč baobab skratili u boab i to novo ime se ubrzo čvrsto ukorenilo u njihovom svakodnevnom govoru.

Boabi su dobili još jedan naziv — „drveće mrtvih pacova“. Zašto su tako ružno opisani? Mahune ovog drveća izdaleka podsećaju na mrtve pacove koji vise na granama okačeni za repove. Osim toga, kada su njegovi cvetovi zgnječeni ili oštećeni, oni brzo fermentišu, ispuštajući užasan smrad poput trulog mesa. Ali kada su zdravi, cvetovi boaba su veliki, beli i mirisni.

Stvoren da opstane u svim uslovima

Veliki broj boaba raste u Kimberliju, zabačenoj oblasti države Zapadna Australija i u susednoj Severnoj teritoriji. Tamo se naizmenično smenjuju relativno kratko razdoblje obilnih monsunskih kiša i sušni period.

Boabi su poznati po tome što se brzo oporavljaju. Često žive vekovima. „Čak i kad je oštećeno vatrom ili mu je kora potpuno oguljena, ovo drveće obično preživi i posle oporavka nastavlja da raste“, kaže stručnjak za fiziologiju biljaka D. A. Hern. * On dodaje: „Životna snaga ovog drveća je tolika da će uvek, osim kada je potpuno uništeno, nastaviti da skoro normalno raste.“ Odlučan da preživi, jedan boab koji je bio spakovan u sanduk da bi kasnije bio transportovan preko mora, pustio je korenje kroz otvore u sanduku i u tlo ispod njega!

U kamenitim rečnim koritima, na stenovitim strminama ili peščanim ravnicama gde rastu, boabi često nadvisuju ostalo drveće. Na platou Kimberli, visoki su po 25 ili više metara, a obim debla im je skoro jednak visini.

Tajna boabovog velikog obima je u vodi. Poput sunđera, ovo drvo je meko, vlaknasto i može da zadrži u sebi veliku količinu tečnosti. Nakon što upije vodu od monsunskih kiša, njegovo deblo se vidno uveća. Kako sušna sezona odmiče, boab se polako vraća na svoju prethodnu veličinu.

Da bi opstalo tokom oštrih zimskih meseci, listopadno drveće odbacuje svoje lišće. Što se tiče boaba, to se dešava tokom duge sušne sezone. Pri kraju tog perioda, drvo napupi i brzo se okiti novim lišćem. Zbog ovog vidljivog „obaveštenja“ da se bliži kišna sezona, žitelji tog područja ponekad nazivaju boab „biljnim kalendarom“.

Cvetovi boaba se otvaraju samo noću, traju svega nekoliko sati i počinju da venu čim sunce grane. Cvetne mahune sazrevaju i pretvaraju se u velike duguljaste koštunjave čaure koje se, nakon što padnu na zemlju, raspuknu i oslobađaju seme.

Drvo života

Za Aboridžine iz Kimberlija, semenke, lišće, smola i koren boaba već dugo su cenjen i važan izvor hrane. Pre nego što se osuše, semenke imaju meko, belo meso koje je prijatnog ukusa. U sušnim razdobljima, Aboridžini žvaću vlaknasto meko drvo i koren boaba, koji sadrže dragocenu vlagu. Tokom veoma kišnih sezona, starosedeoci ponekad nađu vodu koja se nakupila u šupljinama drveta i u osnovi grana.

Kada su se 1856. godine članovi ekspedicije koju je predvodio Ogastus Gregori razboleli od skorbuta, kuvali su jezgro boabovih oraha i tako dobili „džem veoma prijatnog ukusa“. Zahvaljujući tome što je pulpa bogata vitaminom C, ti ljudi su brzo ozdravili.

Podsetnici na prošla vremena

Nekada su i Aboridžini i evropski doseljenici koristili drveće boaba kao oglasne table. Godine 1820, istraživački brod Mermejd izvučen je na obalu Kimberlija radi remonta. Pošto je Ministarstvo mornarice zahtevalo da se ostavi neki jasan dokaz da je brod bio tu, kapetan Filip Parker King je na stablo jednog velikog boaba urezao natpis „HMC Mermaid 1820“.

Taj boab, koji je s vremenom nazvan Drvo Mermejd, imao je tada obim od skoro 9 metara. Njegov sadašnji obim je malo veći od 12 metara. Iako natpis na njemu više nije tako jasan, on i dalje služi kao podsetnik na te prve istraživače. Turisti koji ovde dolaze iz svih krajeva sveta i danas mogu da pročitaju poruke koje su urezane duboko u koru stabala nekih starih boaba.

Kada su evropski doseljenici stigli na plato Kimberli, ogromni boabi su korišćeni kao putokazi, mesta za sastajanje i logorovanje u nepoznatoj zemlji. Stočari koji su se selili iz mesta u mesto puštali su stoku da se odmara pod boabima na kojima su bila urezana zanimljiva imena kao što su Hotel Orijental, Hotel Klub ili Hotel Rojal.

Kada su 1886. godine neprijateljski raspoloženi Aboridžini ukrali brodić nemačkom doseljeniku Augustu Lukanusu, njemu i njegovim saputnicima predstojalo je putovanje od 100 kilometara do grada Vindama. Među preprekama na tom putu bile su rečice i reke koje su vrvele od krokodila. Lukanus je kasnije napisao da su on i njegova družina iz dnevnika jednog od prvih istraživača saznali da je „on zakopao neke stolarske alatke blizu Pit Springsa, pod jednim velikim boabom na kom je urezao svoje inicijale“. Zadivljujuće je što su uspeli da pronađu drvo i alat. Zatim su „oborili jedan lep veliki boab“ i u roku od pet dana napravili čamac koji je dobro plovio. Svi su bezbedno stigli kući.

Dva najpoznatija boaba su takozvano Derbi i Vindam „zatvorsko drveće“, koje je tako nazvano po obližnjim gradovima. Prema popularnom predanju, ta dva ogromna šuplja drveta, od kojih je svako dovoljno veliko da se u njega smesti više ljudi, služila su u 19. veku kao zatvori. Međutim, neki današnji istoričari osporavaju takve tvrdnje. U svakom slučaju, ovi upečatljivi primerci su omiljeno stecište turista.

Inspiracija za umetnike

Nekada su ljudi urezivali poruke i slike na stabla boaba. Danas je drugačije — umetnici iz unutrašnjosti Australije svoj talenat pokazuju rezbareći ovalne boabove orahe koji mogu biti dugački do 25 centimetara i imati prečnik od 15 centimetara.

Umetnik najpre bira odgovarajući orah s drveta a zatim pomoću džepnog nožića izrađuje na njegovoj smeđoj ljusci slike pune detalja. Najčešći motivi su divlje životinje, Aboridžini u lovu ili ljudska lica i figure. Ove rukotvorine često kupuju kolekcionari, kao i turisti i vlasnici prodavnica.

Mora se priznati da boab nije tako veliki kao sekvoja, tako otmen kao jablan, niti ga krase živopisne boje kao javor u jesen. Pa ipak, ova izdržljiva i otporna biljka koja je dragoceno obeležje australijske divljine, svojevrsno je priznanje Stvoritelju i možda pokazatelj da on ima dobar smisao za humor.

[Fusnota]

^ Većina drveća se osuši i propadne kada mu se kora sa stabla oguli, zbog toga što se time prekida protok biljnog soka.

[Slika na 17. strani]

Cvetovi boaba se otvaraju noću i traju svega nekoliko sati

[Slika na 18. strani]

Boabov orah na kom je izrezbaren gušter ogrličar