Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

KAKO PREBRODITI GUBITAK VOLJENE OSOBE

Šta možete očekivati

Šta možete očekivati

Neki stručnjaci kažu da postoji nekoliko faza tugovanja. Ipak, ne prolaze svi kroz sve te faze jer svako tuguje na sebi svojstven način. Da li to što ljudi tuguju na različite načine znači da su neki manje pogođeni gubitkom voljene osobe ili da potiskuju svoja osećanja? Ne mora da znači. Priznavanje i izražavanje osećanja može pomoći u procesu oporavka. Ali to ne znači da postoji samo jedan ispravan način tugovanja. Mnogo zavisi od kulture iz koje neko potiče, njegove ličnosti i životnog iskustva, kao i od toga na koji način je izgubio voljenu osobu.

KOLIKO TEŠKO ĆE BITI?

Oni koji su izgubili voljenu osobu možda ne znaju s kakvim će se emocijama i poteškoćama suočiti nakon gubitka. Međutim, neka osećanja i problemi su uobičajeni i često se mogu predvideti. O čemu je reč?

Snažne negativne emocije. Možda ćete imati iznenadnu potrebu da plačete ili će vam veoma nedostajati voljena osoba. Takođe možete doživeti nagle promene u raspoloženju. Emocije mogu postati još snažnije usled živih uspomena i snova koji deluju veoma realno. Prve reakcije na gubitak mogu biti šok i neverica. Tina se priseća kako se osećala kad je njen suprug Timo iznenada preminuo. Ona kaže: „U početku sam se osećala prazno. Nisam mogla ni da zaplačem. Bilo mi je toliko teško da sam ponekad imala osećaj da ne mogu ni da dišem. Jednostavno, nisam mogla da verujem šta se dogodilo.“

Iznenadna uznemirenost, ljutnja i osećaj krivice. Ivan kaže: „Neko vreme nakon smrti Erika, našeg 24-godišnjeg sina, moja supruga Jolanda i ja smo bili ljuti. To nas je veoma iznenadilo jer nikada ne bismo rekli da smo skloni takvim emocijama. Pojavio nam se i osećaj krivice jer smo se preispitivali da li smo mogli da učinimo više za našeg sina.“ Alehandro, čija je supruga preminula nakon duže bolesti, takođe je imao osećaj krivice. On kaže: „U početku sam mislio da sam veoma loša osoba čim je Bog dopustio da mi se nešto tako desi. Zatim sam se osećao krivim jer je ispalo kao da krivim Boga za ono što se desilo.“ Kostas, kog smo pomenuli u prethodnom članku, kaže: „Nekoliko puta sam se čak ljutio na Sofiju što je umrla. Zatim sam krivio sebe zbog takvih osećanja. Na kraju krajeva, kako bi ona mogla biti kriva?“

Nerealne misli i problemi s koncentracijom. U nekim periodima može se desiti da osobi koja tuguje misli lutaju ili postaju nerealne. Na primer, ona može imati osećaj da čuje ili vidi preminulog ili čak može osećati njegovo prisustvo. Nadalje, može se pojaviti i problem s koncentracijom ili pamćenjem. Tina kaže: „Dešavalo mi se da mi u toku razgovora misli lutaju. Stalno sam se vraćala na događaje u povezanosti s Timovom smrću. To što nisam mogla da se koncentrišem samo po sebi je bilo stresno.“

Želja za osamljivanjem. Osoba koja tuguje može se osećati neprijatno u društvu. Kostas kaže: „Kada sam bio u društvu bračnih parova, osećao sam se kao peti točak. Ali nisam se dobro osećao ni u društvu onih koji nisu u braku.“ Jolanda se priseća: „Bilo mi je naporno u društvu onih koji su se žalili na svoje probleme, koji su u poređenju s našim izgledali tako beznačajno. Pored toga, bilo je i onih koji su nam pričali o tome kako njihovoj deci dobro ide u životu. Bilo mi je drago zbog njih, ali u isto vreme mi je bilo teško da to slušam. Mom suprugu i meni je bilo jasno da život ide dalje, ali jednostavno nismo imali ni volju ni strpljenje za takve razgovore.“

Zdravstveni problemi. Uobičajeni simptomi koji se mogu pojaviti jesu gubitak apetita, promene u težini i poremećaj sna. Aron se priseća kako se osećao tokom prve godine nakon očeve smrti. On kaže: „Imao sam probleme sa snom. Svake noći bih se budio u isto vreme i razmišljao o svom ocu.“

Alehandro kaže da je imao neobjašnjive probleme sa zdravljem: „Nekoliko puta sam išao na lekarski pregled i uvek je bilo sve u redu. Mislim da je tuga bila uzrok fizičkih simptoma.“ Ti simptomi su s vremenom nestali. Pa ipak, bilo je dobro to što je Alehandro otišao na pregled. Tugovanje može oslabiti imunološki sistem, pogoršati postojeće zdravstvene probleme ili čak prouzrokovati nove.

Poteškoće u obavljanju svakodnevnih poslova. Ivan se priseća: „Kad je Erik umro, trebalo je da obavestimo ne samo rođake i prijatelje već i njegovog šefa, stanodavca i druge. Pored toga, bilo je i mnogo dokumenata za koje smo morali da se pobrinemo. Zatim je trebalo pregledati Erikove stvari. Sve je to od nas zahtevalo snagu u vreme kad smo bili mentalno, fizički i emocionalno iscrpljeni.“

Međutim, nekima je još teže kasnije, kada treba da počnu da obavljaju stvari za koje se ranije brinula osoba koju su izgubili. To se desilo i Tini. Ona kaže: „Timo se uvek brinuo za plaćanje računa i za druge stvari oko posla. Sada sam ja morala da preuzmem tu odgovornost, zbog čega sam bila pod još većim stresom. Pitala sam se da li ću uspeti da sve to obavljam, a da pritom negde ne pogrešim.“

Zbog pomenutih emocionalnih, mentalnih i fizičkih poteškoća, možda se čini da je gotovo nemoguće izboriti se s tugom. Činjenica je da bol koji nastaje usled gubitka voljene osobe može biti veoma snažan. Ali kada smo unapred svesni toga, možda će nam biti barem malo lakše da se borimo s tim. Važno je imati na umu da ne doživljavaju svi baš sve simptome tugovanja. Saznanje da su snažna osećanja sasvim normalna takođe može pomoći osobi koja je izgubila nekog voljenog.

DA LI ĆU IKADA PONOVO BITI SREĆAN?

Šta mogu da očekujem? Snažan bol usled gubitka neće trajati večno, već će s vremenom biti sve manji. To ne znači da će se onaj ko tuguje potpuno oporaviti niti da će zaboraviti osobu koju je izgubio. Ali malo-pomalo, snažan bol će popustiti. Naravno, on se u nekom trenutku može neočekivano pojaviti, recimo kad se probude neke uspomene. Određeni datumi, kao što su godišnjice, takođe mogu izazvati snažna osećanja. Međutim, većina ljudi uspe da u emocionalnom pogledu stane na noge i da normalno obavlja svakodnevne poslove. U tome mnogo znači podrška porodice i prijatelja, kao i preduzimanje razumnih mera koje nam mogu pomoći da se izborimo s tugom.

Koliko će vremena biti potrebno? Neki se osećaju bolje već nakon nekoliko meseci. Drugima je potrebno više, na primer godinu ili dve, a nekima čak i duže. * Alehandro kaže: „Kod mene je duboka žalost trajala oko tri godine.“

Budite strpljivi sa sobom. Živite dan po dan, nemojte sebe požurivati i imajte na umu da snažan bol neće večno trajati. Međutim, da li postoji nešto što već sada možete učiniti kako biste umanjili bol i sprečili da period žalosti traje predugo?

Snažna osećanja su sasvim normalna

^ odl. 17 Kod manjeg broja ljudi bol može biti toliko snažan i dugotrajan da s vremenom može preći u hroničan poremećaj. Za takve osobe je možda najbolje da potraže pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje.