RODIO sam se 1922. u jednom selu blizu rijeke Rajne u Njemačkoj. Iako su u tom području svi bili katolici, mi smo bili pijetisti, pripadnici vjerskog pokreta osnovanog u 17. stoljeću. Godine 1933, kad sam imao 11 godina, Hitler je došao na vlast u Njemačkoj. Budući da sam bio odličan učenik i jako dobar sportaš, nekoliko godina kasnije dobio sam priliku da pohađam jednu uglednu školu blizu poljskog grada Marienburga (današnji Malbork). Bio sam stotinama kilometara daleko od svog doma. Tijekom školovanja prihvatio sam nacionalsocijalističku ideologiju. Učili su nas da moramo visoko poštovati svoju domovinu Njemačku, biti časni, marljivi, odani i poslušni te savjesno izvršavati svoje dužnosti.

Kad je 1939. izbio Drugi svjetski rat, stupio sam u elitnu postrojbu Leibstandarte SS Adolf Hitler, koju je vodio sam Hitler. Njeni pripadnici čuvali su državne dužnosnike i sudjelovali u posebnim vojnim operacijama. Bio sam na bojištima u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Dok sam bio u Bugarskoj, prisustvovao sam misi koju je držao jedan vojni kapelan. “Imaju li i naši neprijatelji ovakve mise?” pitao sam se. Razmišljao sam i o tome blagoslivlja li Bog ratove i staje li na nečiju stranu u ratu.

Kasnije sam pohađao Junkerschule, akademiju na kojoj se školovalo mladiće koji su trebali postati časnici. Nakon toga počeo sam služiti u postrojbi koja je čuvala glavno sjedište Reicha u Berlinu. Ondje sam jednom vidio kako Hitler pred svima viče na jednog uglednog političara. “Kakvo sramotno ponašanje!” pomislio sam. No nisam se usudio reći to naglas.

U Berlinu sam upoznao Inge, koja je također radila u glavnom sjedištu Reicha. Kad smo se trebali vjenčati, moja je postrojba iznenada bila zrakoplovom prebačena na rusko bojište, i to bez zimske odjeće! To nas je šokiralo jer se te zime, s 1941. na 1942, temperatura spustila na 30 stupnjeva ispod nule. Na tom sam bojištu drugi put odlikovan Željeznim križem.  Kasnije sam bio teško ranjen, pa su me vratili u Njemačku. Inge i ja vjenčali smo se 1943.

Nakon toga služio sam u Hitlerovom sjedištu u Obersalzbergu, u planinskom dijelu Bavarske. Ondje je bio i Heinrich Himmler, vođa esesovaca. Omogućio mi je da se za moje zdravlje brine njegov osobni maser i liječnik, Felix Kersten. Kasnije sam saznao da Kersten ima posjed Hartzwalde, blizu Berlina. Pretkraj rata zamolio je Himmlera da dopusti Jehovinim svjedocima iz obližnjeg koncentracijskog logora da rade na tom posjedu. Himmler je pristao na to, a Kersten se s poštovanjem odnosio prema njima. Jedna Jehovina svjedokinja koja je radila za Kerstena u Švedskoj uvijek bi stavila Stražarsku kulu u njegov kovčeg kako bi je mogli dobiti Jehovini svjedoci u Njemačkoj. *

Krajem 1944. Himmler me imenovao za osobnog pomoćnika jednog esesovskog generala koji je zapovijedao dvorcem Wewelsburg. To je utvrda stara 400 godina koja se nalazi blizu grada Paderborna. Himmler je želio da Wewelsburg postane kultno mjesto i centar za promicanje esesovske ideologije. Nedaleko od dvorca nalazio se mali koncentracijski logor Niederhagen, a u njemu je bila posebna grupa zatvorenika — Jehovini svjedoci, koji su se zvali i Istraživači Biblije.

Zatvorenik imenom Ernst Specht nekoliko je puta došao k meni kako bi me liječio. Obično bi me pozdravio s: “Dobro jutro, gospodine!”

Jednom sam ga upitao: “Zašto me ne pozdraviš s ‘Heil Hitler!’?”

Nato mi je on taktično rekao: “Jeste li odgajani kao kršćanin?”

“Jesam”, rekao sam. “Moji su bili pijetisti.”

“Onda znate da Biblija obećava spasenje (što znači riječ heil) samo preko jedne osobe, Isusa Krista. Eto zato ne mogu reći: ‘Heil Hitler!’” odgovorio mi je.

Njegov me odgovor iznenadio i zadivio. Upitao sam ga: “Zašto si završio u logoru?”

“Zato što sam Istraživač Biblije”, rekao je.

Duboko su me se dojmili razgovori koje sam vodio s Ernstom i još jednim Jehovinim svjedokom, Erichom Nikolaizigom, koji je radio kao frizer. Međutim bilo je zabranjeno razgovarati sa zatvorenicima o vjerskim temama, pa mi je moj zapovjednik naredio da prestanem s tim. No shvatio sam da ne bi bilo rata  kad bi se svi ljudi u Njemačkoj — zemlji s milijunima vjernika koji tvrde da su kršćani — ponašali kao Jehovini svjedoci. “Treba im se diviti, a ne progoniti ih”, pomislio sam.

U to vrijeme nazvala nas je jedna udovica. Bila je jako uznemirena te nas je zamolila da organiziramo prijevoz za njenog sina koji je hitno trebao na operaciju slijepog crijeva. Odmah sam naredio da ga se preveze u bolnicu, no moju je naredbu opozvao moj nadređeni. Zašto je to učinio? Njen je muž bio pogubljen jer je sudjelovao u pokušaju atentata na Hitlera u srpnju 1944. Dječak je na koncu umro, a ja mu nisam mogao pomoći. I danas me zbog toga peče savjest.

Iako sam tada imao svega dvadesetak godina, shvatio sam da život nije onakav kakvim ga prikazuje nacistička propaganda. Isto tako sve sam više cijenio Jehovine svjedoke i njihova učenja. To je utjecalo na odluku koju sam uskoro morao donijeti. Bila je to najteža odluka u mom životu.

U travnju 1945. približavale su nam se savezničke snage i moj je nadređeni pobjegao iz Wewelsburga. Potom je došla jedna postrojba koja nam je prenijela Himmlerovu naredbu da uništimo dvorac i poubijamo zatvorenike. Zapovjednik obližnjeg koncentracijskog logora dao mi je popis zatvorenika koje je trebalo pogubiti — svi su bili Jehovini svjedoci. Zašto baš njih? Navodno su znali gdje su skrivene vrijedne umjetnine koje su pokrali časnici Trećeg Reicha. Tu su tajnu trebali odnijeti sa sobom u grob. Što da učinim? Da li da poslušam naredbu i pogubim zatvorenike?

Otišao sam do zapovjednika logora i rekao mu: “Dolaze Amerikanci. Ne bi li bilo dobro da vi i vaši ljudi pobjegnete dok još možete?” Nije ga trebalo dugo nagovarati! Potom sam učinio nešto što esesovac nikad ne bi učinio — oglušio sam se na dobivenu naredbu i spasio život Jehovinim svjedocima.

Nakon rata Inge i ja stupili smo u kontakt s Jehovinim svjedocima i počeli smo ozbiljno proučavati Bibliju. Puno su nam pomogli Jehovina svjedokinja imenom Auguste i još neki Svjedoci. Zbog ozljeda koje sam dobio u vojsci i zbog teškog stanja koje je nakon rata vladalo u zemlji život nam nije bio lak. Pa ipak, moja žena i ja predali smo se Jehovi i krstili se — ja sam to učinio 1948, a Inge 1949.

Nekoliko Jehovinih svjedoka koji su za vrijeme rata bili u Wewelsburgu ponovno se okupilo na tom mjestu u 1950-ima. Među njima su bili Ernst Specht, Erich Nikolaizig i Max Hollweg, još jedan zatvorenik koji je ostao vjeran Bogu. Čast mi je što sam postao njihov brat jer su ti hrabri Božji sluge stavili život na kocku kako bi mi svjedočili. U Wewelsburg je došla i Martha Niemann, koja je prije ondje radila kao tajnica. I na nju je vladanje Jehovinih svjedoka ostavilo dubok dojam, pa je počela služiti Jehovi.

Kad se osvrnem na prošlost, vidim mnoštvo dokaza da je ‘cijeli svijet pod vlašću Sotone Đavla’, što kao naivan mladić pun ideala nisam shvaćao (1. Ivanova 5:19). Osim toga vidim ogromnu razliku između služenja diktatorskim režimima, kakav je bio Hitlerov, i služenja Jehovi. Diktatorski režimi zahtijevaju slijepu poslušnost, dok Jehova želi da mu služimo iz ljubavi, koju počnemo osjećati kad na temelju Biblije upoznamo njegovu osobnost i naume (Luka 10:27; Ivan 17:3). Zato sam čvrsto odlučio služiti Jehovi dokle god dišem!